Smijeh

sjedila je na rubu stijene sa nogama u vodi i smijala se,
smjeh je bio mladenački, dječiji, veseo i razdragan
nisam znao što je to toliko zanimljivo ali nisam pitao udaljen nekoliko metara od nje zadržao sam pogled daleko na obzoru na točki koja je jednom bila brod,
ali njen smijeh me golicao,škakljao pa sam konačno okrenuo glavu u njenom smijeru,
smijala se zapljuskivanju valova,
potpuno usmjerena na tu igru, svoju mokru suknju i pljusak vode,
razbarušene kose opuštena tijela činila se nestvarnom kao da sam u vlastitoj usamljenosti stvorio fatamorganu,
ali njen pogled je bio stvaran
pružila mi je ruku i rekla dođi,
nisam ni pomislio odmahnuti glavom već sam spreno ustao i sjeo pored nje,
spustio sam svoje noge u valove i sjeo a zatim me more zapljusnulo,
njen smijeh je bio glasniji udvostručen,
nasmijao sam se i ja asli ne naglas već duboko u svojoj tišini i tijelo mi je zdrhtalo a da nisam pustio ni glasa,
kasnije ću reči da sam ju zavolio tog trenutka tada nisam to znao
ali smijeh je odjeknuo mojim svijetom i ispunio ga na način na koji ga ne bi ispunile ni tisuće riječi
valovi su udarali po mojim stopalima a ja sam osjećao samo beskrajno olakšanje