JESEN:drugi dio

 

 

1. Hodala je polako promatrajući odsjaj sunca u sićušnim kapljicama rose na travi.

 

Mijenjale su boju u ritmu njenih koraka, iskreći se zelenom, zlatnom, srebrenom, plavom

 

bojom poput sićušnih dijamanata vidljivih samo oku pažljivog promatrača.

 

Pas je zalajao nekoliko koraka udaljen od nje i ona se okrenu da ga pogleda, njegov lavež je

 

bio namijenjen jatu ptica u  krošnji stabla koje su se raspršile u nebo.

 

Ona se nasmijala.

 

Nastavila je hodati niz blatnjavi put pogledavajući čas u čarobne kapi, čas u sve slabiji

 

sjaj sunca čija je toplina bez svoje pune snage milovala njene obraze.

 

Pronašla je paukove niti između ogoljenih stabljika poljskog cvijeća. Čučnula je pred njih

 

promatrajući zadivljeno tu treperavu nježnu, tanku konstrukciju kako se njiše i vibrira.

 

Duboko je udahnula svježinu prepustivši se tišini polja,

 

 Njen pratilac je nestao sa vidika slijedeći samo njemu znane tragove i mirise u sumraku.

 

2. Sat vremena kasnije pjevušeći neku melodiju skuhala je čaj, naložila veliku peć i

 

utaborila se pred štafelajem radeći na novom velikom platnu sve

 

dok joj ruka nije stala a oči se umorile po umjetnim svijetlom.

 

Nakon dugog tuširanja zaspala je osluškujući vjetar u granama breze pored prozora.

 

3. Sanjala je kako gola stoji u pored rijeke u okruženju širokih beskrajnih krošnji. Sanjala

 

je da trči niz stazu između visokih stabala držeći  za ruku muškarca ispunjena veseljem i

 

bezbrižnošću.

 

Buđenje je uzelo muškarčev lik i te osjećaje ali joj je ostavilo uzdrhtalost koja ju je natjerala

 

da ustane i otvori prozor.

 

Puhao je prohladan vjetar, oblaci su jurili nebom, mirisalo je na kišu i hladna noć ju je brzo

vratila nazad među pokrivače. Lišće breze pored prozora šuštalo je glasnije no ikada, osjećala

 

se kao da je primila vijest koji nije znala protumačiti.

 

4. Zamračila je nebo i učinila sumrak od podneva, oprala je blato sa ceste, svu prašinu sa

 

kuća, stvorila još veće lokve u dvorištima, učinila polja neupotrebljivima, pretvorila

 

livadske putove u klizav neprohodan teren.

 

Kiša.

 

 Promatrala ju je obuzeta njenim ritmom, utišala je nemir nakon sna, svojim je zvukom   

 

utišala vrijeme i u njenom ritmu pojavio se on.

 

Uspinje se proplankom spora koraka u plavoj kabanici sa vrećicom u ruci do pola ispunjenoj

 

gljivama, iako je kiša postajala sve gušća on nije ubrzavao korak.

 

Ona je stajala pod strehom i čekala ga ruku obavijenih oko tijela.

 

Ugledavši ju široko se osmjehnuo i ubrzao korak.

 

Svoju mokru kosu naslonio je na njeno lice, poljubio ju je vlažnim usnama.

 

Zadrhtala je od ledenih kapi i njegove blizine.

 

Dođi, rekao je, kako ti je uopće palo na pamet da stojiš vani bez jakne.

 

Nije mu rekla da je njegova odsutnost prostoriju velikih prozora zastrtih kišom

 

pretvorila u pustoš.

 

Izašla je van da udahne i oslobodi se njegova lika.

 

Vlažan zrak ispunjen mirisom zemlje i mahovine obavio je njeno tijelo.

 

Kiša je prestala.

 

 Ostali su njeni tragovi u blatu, na travi i ogoljenim granama drveća.

 

Stajala je u dvorištu drhtureći od vlage dok je pas skakutao oko nje i grizao joj cipele

 

mameći ju svojom razigranošću u šetnju golim poljima.

 

Osmjehnula mu se i vratila se u kuću po jaknu.

 

Veselo mašući repom pas je krenuo pred njom niz njihov blatnjavi put prema livadama.

 

5. Hodala je vrlo polako, pred njom su se nizali oblaci, obuzela ju je nijemost, pratile su

 

ju slike koje su ostale u ateljeu. Uvukle su se u žive krajolike oko nje, nizala je poteze kistom,

 

pratila ju je njegova odsutnost kao pogled.

 

Na tren ju je obuzela vrtoglavica i ponestalo joj je daha.

 

Lavež psa ju je vratio iz beskrajnih skica i očiju promatrača.

 

Pogledom je potražila psa a zatim je uočila i priliku čovjeka na koju je lajao.

 

On, poznat i prisutan u magli koja se savijala oko njegove uspravne prilike.

 

Mogao je biti priviđenje ali nije bio.

 

Pozvala je psa. Uputila se brzim korakom nazad prema selu.

 

Osjećala je na sebi pogled uporan i nepomičan. Osjetila ga je kao vrelinu svog tijela.

 

Odahnula je zatvorivši vrata iza sebe.

 

Sjela je u fotelju i pogledala je u platno.

 

Iz beskrajnih krajolika promatrao ju je lik istim pogledom od kojeg je pobjegla.

 

Uzdahnula je i shvatila neizbježnost njihovog susreta.

 

6. Maglom okovana kuća i njen uzdrhtali dah, mirni i spokojni pokreti.

 

Bijelo tkanje je sve odnijelo, sve se izgubilo i nekamo otišlo, kao da sve postoji bez vremena i

 

prostora ili bilo kakvog pokreta i zvuka a zapravo u magli ne postoji ništa osim magle, u njoj

 

je sve privid ali su svi prividi  čvrsti i postojani.

 

Nije čula kucanje osjetila ga je u tijelu prije no što je narušilo njenu tišinu.

 

Kad ga  je vidjela nasmiješila se i ispunila ju je bezbrižnost.

 

Sagnuo je glavu a zatim je kratko oklijevajući ušao i podigao pogled uperivši ga u nju.

 

Ona je pogledala u maglu.

 

Odsutnost svijeta samo je privid.

 

Kad prividi nestanu čovjek shvati da uvijek prebiva u jednom te istom kajoliku.

 

 

tišina

kamenčići su bili hladni kad je bosim nogama stala na njih, vjetar je zapuhao jače i hladnije sa otoka su stizali oblaci,pomislila je kako bi u staroj fontani mogla posaditi cvijeće ali se u tom trenutku nije mogla sjetiti niti jednog cvijeta koji bi dobro podnosio sol i buru,
palme iza njenih leđa su zašuštale na vjetru,
obula je papuče i spustila se niz dvorište do plaže,
bila je sama,
radovala se nadolazećoj oluji i zvukovima koje donosi,
već je nekoliko dana bila potpuno sama u kući,,

Smijeh

sjedila je na rubu stijene sa nogama u vodi i smijala se,
smjeh je bio mladenački, dječiji, veseo i razdragan
nisam znao što je to toliko zanimljivo ali nisam pitao udaljen nekoliko metara od nje zadržao sam pogled daleko na obzoru na točki koja je jednom bila brod,
ali njen smijeh me golicao,škakljao pa sam konačno okrenuo glavu u njenom smijeru,
smijala se zapljuskivanju valova,
potpuno usmjerena na tu igru, svoju mokru suknju i pljusak vode,
razbarušene kose opuštena tijela činila se nestvarnom kao da sam u vlastitoj usamljenosti stvorio fatamorganu,
ali njen pogled je bio stvaran
pružila mi je ruku i rekla dođi,
nisam ni pomislio odmahnuti glavom već sam spreno ustao i sjeo pored nje,
spustio sam svoje noge u valove i sjeo a zatim me more zapljusnulo,
njen smijeh je bio glasniji udvostručen,
nasmijao sam se i ja asli ne naglas već duboko u svojoj tišini i tijelo mi je zdrhtalo a da nisam pustio ni glasa,
kasnije ću reči da sam ju zavolio tog trenutka tada nisam to znao
ali smijeh je odjeknuo mojim svijetom i ispunio ga na način na koji ga ne bi ispunile ni tisuće riječi
valovi su udarali po mojim stopalima a ja sam osjećao samo beskrajno olakšanje

upoznavanje

došla sam se odmoriti rekla je i sjela na kameni stol koji je bio ostavljen sam na dvorištu,
zašto ovdje, upitao je
glas mu je bio kao valovi pred oluju, kao da je dugo šutio zaboravivši na zvuk u potpunosti
napisali ste u oglasu, kuća na osami pored mora, kao što rekoh došla sam se odmoriti
to je bilo davno, rekao je, kad sam još mislio da mi je potrebno društvo,
sad nije vrijeme da se predomislite rekla je ona, sve mi savršeno odgovara i uopće se ne moramo družiti, unijet ću svoje stvari
ostao je gledati za njom a zatim slegnuvši ramenima okrenuo se prema moru

domaćin

visoka prilkika poput velike sjene pojavila se na terasi kojom je upravo prošla,
na zvuk glasa blago se nasmješila i klimnula glavom,
nježno lice djevojke koju je upravo stvarala u svojim mislima izblijedjelo je a zamijenilo ga je lice sa znatiželjnim očima obraslo u bradu,
zamjetila je ruke, malo pogrbljen stav,
okrenula se još jednom prema sjsjnoj pučini i suncu koje je zalazilo,
na mirnoj površini jezera može se uočiti vlastiti lik, pomislila je,
to nije slučaj sa površinom mora

maria

spustila se niz stazu do volte pored koje su rasli suncokreti,
dodirnula ih je rukom sa smješkom na licu zustavivši se tek kratko pored velikog cvijeta,
kuća je stajala tiha, duga, zaklanjala je pogled na more čiji se šum jasno čuo u tišini tog dvorišta,
drvena vrata su bila širom otvorena,
ušla je, u nevelikoj prostoriji nalazio se drveni stol pun bjelih listova papira,velika fotelja i terasna vrata koja su vodila van otvarajući pogled na beskrajno plavetnilo,
podigla je jedan list papira i pročitala poluglasno rečenicu, poput paukove niti nad tihim travama,
spustila je list i ponovila još jedanput,poput paukove niti nad tihim travama,