Smijeh

sjedila je na rubu stijene sa nogama u vodi i smijala se,
smjeh je bio mladenački, dječiji, veseo i razdragan
nisam znao što je to toliko zanimljivo ali nisam pitao udaljen nekoliko metara od nje zadržao sam pogled daleko na obzoru na točki koja je jednom bila brod,
ali njen smijeh me golicao,škakljao pa sam konačno okrenuo glavu u njenom smijeru,
smijala se zapljuskivanju valova,
potpuno usmjerena na tu igru, svoju mokru suknju i pljusak vode,
razbarušene kose opuštena tijela činila se nestvarnom kao da sam u vlastitoj usamljenosti stvorio fatamorganu,
ali njen pogled je bio stvaran
pružila mi je ruku i rekla dođi,
nisam ni pomislio odmahnuti glavom već sam spreno ustao i sjeo pored nje,
spustio sam svoje noge u valove i sjeo a zatim me more zapljusnulo,
njen smijeh je bio glasniji udvostručen,
nasmijao sam se i ja asli ne naglas već duboko u svojoj tišini i tijelo mi je zdrhtalo a da nisam pustio ni glasa,
kasnije ću reči da sam ju zavolio tog trenutka tada nisam to znao
ali smijeh je odjeknuo mojim svijetom i ispunio ga na način na koji ga ne bi ispunile ni tisuće riječi
valovi su udarali po mojim stopalima a ja sam osjećao samo beskrajno olakšanje

upoznavanje

došla sam se odmoriti rekla je i sjela na kameni stol koji je bio ostavljen sam na dvorištu,
zašto ovdje, upitao je
glas mu je bio kao valovi pred oluju, kao da je dugo šutio zaboravivši na zvuk u potpunosti
napisali ste u oglasu, kuća na osami pored mora, kao što rekoh došla sam se odmoriti
to je bilo davno, rekao je, kad sam još mislio da mi je potrebno društvo,
sad nije vrijeme da se predomislite rekla je ona, sve mi savršeno odgovara i uopće se ne moramo družiti, unijet ću svoje stvari
ostao je gledati za njom a zatim slegnuvši ramenima okrenuo se prema moru

domaćin

visoka prilkika poput velike sjene pojavila se na terasi kojom je upravo prošla,
na zvuk glasa blago se nasmješila i klimnula glavom,
nježno lice djevojke koju je upravo stvarala u svojim mislima izblijedjelo je a zamijenilo ga je lice sa znatiželjnim očima obraslo u bradu,
zamjetila je ruke, malo pogrbljen stav,
okrenula se još jednom prema sjsjnoj pučini i suncu koje je zalazilo,
na mirnoj površini jezera može se uočiti vlastiti lik, pomislila je,
to nije slučaj sa površinom mora

maria

spustila se niz stazu do volte pored koje su rasli suncokreti,
dodirnula ih je rukom sa smješkom na licu zustavivši se tek kratko pored velikog cvijeta,
kuća je stajala tiha, duga, zaklanjala je pogled na more čiji se šum jasno čuo u tišini tog dvorišta,
drvena vrata su bila širom otvorena,
ušla je, u nevelikoj prostoriji nalazio se drveni stol pun bjelih listova papira,velika fotelja i terasna vrata koja su vodila van otvarajući pogled na beskrajno plavetnilo,
podigla je jedan list papira i pročitala poluglasno rečenicu, poput paukove niti nad tihim travama,
spustila je list i ponovila još jedanput,poput paukove niti nad tihim travama,

paukova nit

vibracije na koži usred noći,
ispod poluzatvorenih kapaka sjaji mjesečev trak,
kliktaj galeba iznad uznemirene pučine,
drhturi u meni struna tanka i nježna poput paukove niti nad tihim travama,

putovanje: noć

putovanje: noć: "tišina iznad pučine, jutros je more bilo sjajno plavo, noć je, bolovi u ramenima, teret zadržanih emocija, toplina vode na koži, umiruj..."

noć

tišina iznad pučine,
jutros je more bilo sjajno plavo,
noć je,
bolovi u ramenima, teret zadržanih emocija,
toplina vode na koži,
umirujući šum oko tijela.
san

tiha

bonaca, mirno kretanje vijetra iznad statičnih oblaka,
mirišu borovi,